Posmatranje – je meditacija.
To što posmatrate nije bitno. Možete posmatrati drvo, možete posmatrati rijeku, oblake, djecu koja se igraju oko vas. Stvar nije u objektu. Kvalitet posmatranja, kvalitet svjesnosti i budnosti, to je meditacija.
Šta god radite svjesno – je meditacija. Pitanje nije u djelovanju, već u kvalitetu koju unosite u vaše djelovanje.
Hodanje može biti meditacija, ako hodate budno. Sjedenje može biti meditacija, ako sjedite budno. Slušanje riječi može biti meditacija, ako ih slušate sa sviješću. Čak i slušanje unutrašnje buke vašeg uma može biti meditacija ako ostanete pribrani i posmatrate. Najvažnije je samo – ne treba se uspavati. Tada je sve što radite meditacija.
Potreba za vezivanjem - bjeg od sebe
Svaki put kada se vežemo za nešto ili nekog, na neki način mi izbjegavamo gledati sebe. Potreba za vezivanjem za nešto ili nekog jeste trik kojim bježimo od samih sebe. Što više drugi postaje važan za nas, time ga više smatramo centrom našeg života, i istovremeno uranjamo u periferiju. Cjelog života ostajemo centrirani na drugog. Na taj način tvoje sopstvo nikada neće postati tvoj centar.
Uzrok nesreće leži u našem vezivanju za druge, u očekivanju koje gajimo prema drugima. Nadamo se da će nam drugi dati sreću. Niko te nikada nije usrećio, pa ipak, to se iskustvo nastavlja, nikada ne umire. Svaki put kada te nada napusti, osećaš se frustriran.
Kada susretneš samog sebe, na početku se osećaš nesretnim. Zatim, malo po malo, kako se susret produbljuje, nadolazi sve intenzivnija sreća. Suprotno tome, susret sa drugim daje osećaj sreće na početku, ali na kraju se pokaže kao izvor nesreće. Po meni, put u duhovnu dimenziju započinje onda kada bivaš gurnut prema samom sebi. Ne mari na koji način si gurnut. Život pruža bezbroj mogućnosti da budeš gurnut prema sebi.
Tišina je jedan način pričanja, jedna dimenzija govora.
Tišina nije dimenzija bez reči. Ona je takođe i način pričanja.
