Šta je prava ljubav?

17. Oktober 2013 ·

Zaljubljeno srce ostaje meko i osjetljivo.

Ali, kada po svaku cijenu hoćemo da pribavimo neku određenu stvar, postajemo nemilosrdni, tvrdi, bezosjećajni.

Kako se mogu voljeti drugi ljudi, kada su nam potrebni?

Mogu samo biti iskorišćeni.

Ako si mi potreban da bih bio srećan, moram da te koristim, da manipulišem tobom, da pronađem načine i sisteme da te osvojim.

Ne mogu te ostaviti slobodnim.

Možemo stvarno voljeti druge tek pošto smo se oslobodili zavisnosti od njih.

Kada se potreba za drugima ugasi, čovjek se nađe usred pustinje.

U početku doživljavate užasno osjećanje napuštenosti, ali ako to istrpimo neko vrijeme, iznenada ćemo otkriti da to u suštini nije napuštenost.

To je samo usamljenost.

Sami smo, i pustinja počinje da cvjeta.

Tako, najzad, otkrićemo šta je ljubav.

Šta je Bog, šta je stvarnost.

Međutim, odricanje od droge može u početku biti teško, osim ukoliko smo obdareni velikom sposobnošću razumevanja. Ili, ako smo dovoljno patili.

Patnja je odlična stvar - u ovom slučaju patnja nam može pomoći.

Patnja se može upotrebiti da bismo prestali da patimo.

Većina ljudi, međutim, jednostavno nastavlja da pati.

To objašnjava sukob koji postoji, između uloge duhovnog učitelja i uloge psihoterapeuta.

Terapeut kaže: "Pokušaćemo da ublažimo patnju."

Duhovni učitelj kaže: "Pustimo da ovažena pati - u određenom trenutku dojadiće joj takav odnos sa drugim ljudima i na kraju će riješiti da izađe iz svog zatvora, iz emotivne zavisnosti od drugih."

Nije lako odlučiti.

Neko s odvratnošću baca knjigu na sto.

Neka ga, neka je baca.

Nemojte uzeti knjigu umjesto njega, govoreći mu da je sve dobro.

Duhovno prosvetljenje je samo svjesnost.

Kada se vaša majka ljutila na vas, nije govorila da s njom nešto nije uredu, već da s vama nešto nije u redu, inače se ne bi naljutila.

E pa lijepo, otkrio sam nešto (!)

- ako si ti bijesna, mama, nešto nije u redu s tobom!

Zato je bolje da se suočiš sa svojim bijesom.

Zadrži ga i suoči se sa njim.

Nije moj.

Ako nešto nije u redu sa mnom, ili manje od toga, procijenit ću to nezavisno do tvog bijesa.

On neće uticati na mene.

Kada mi pođe za rukom da postupam na ovaj način, onda, začudo, uspijevam da budem prilično objektivan i u sukobima sa samim sobom.

Samo veoma svjesna osoba uspjeva da odbije preuzimanje osjećanja krivice i gnjeva, i da kaže:

“Dobio si napad bijesa. Šteta. Ne osećam ni najmanju želju da te ponovo spašavam, i odbijam da se osjećam krivim."

Ne namjeravam da mrzim sebe zbog nečega što sam učinio.

Osećanje krivice je baš to.

Ne želim da se osjećam loše, niti da se prekorijevam za nešto što sam učinio, bilo da je ispravno ili pogrešno.

Spreman sam da to analiziram, da to posmatram i kažem:

"Dobro,loše sam postupio, uradio sam to nesvjesno."

Eto zašto teolozi kažu da Isus nikome nije mogao nanijeti zlo.

To mi se čini sasvim razumljivo, jer prosvetljena osoba ne može nanijeti zlo.

Ona je slobodna.