Kada smo stigli do tačke da budemo iskreni sa samim sobom, po čemu možemo prepoznati traumu?
Klasični simptomi koji se ispoljavaju sa fleshbackom, intrusion (iznenadno prepljavljivanje slika iz prošlosti) su simptomi šoktraume, ali ne jedini.
Mnogi imaju i druge simptome, koji su decentniji od gore navedenih.
Ne manje neprijatni niti manje gravirajući. To su posljedice traume iz ranih godina.
Kod najvećeg broja ljudi je nervni sistem pod konstantnom napetošću,
što znači – prekomjerno uzbuđenje.
U najčešćim slučajevima konstantna aktivnost, koja vodi do pretjeranog umora – te na kocu vodi do agresivnosti. Sve dok ne dođemo do tačke da tijelo ne može više podnijeti, te se prebacujemo u drugu krajnost, ka donjoj strani prozora tolerancije.
Ili smo gore – ili dole, nema balansa.
Umjesto da se opustimo, doživljavamo kolaps. Nagli pad napona vodi do kratkog spoja. Jedno od objašnjenja zašto nam bude najednom loše nakon par dana odmora, ili tek kada prođu stresni periodi.
Ako je osoba koja priča povezana sa emocijama, te plače i osjeća tugu – definira se kao događaj u životu koji je bio strašan, ali ne kao traumatski doživljaj. Osobe koje su doživjele traumu nisu u mogućnosti pričati o traumi i istovremeno ostati u kontaktu sa sobom i osobom pored sebe.
Šta se tu zapravo desi?
U trenutku kada počnemo pričati o traumatičkom događaju, preplavljuju nas slike i emocije. Iste kao i kod dešavanja traume. To postaje nepodnošljivo – te imamo dvije opcije:
ILI se disociramo od svojih emocija (odvajamo se), da ne bi ponovo prolazili i osjećali (ono što neko ko sluša primjeti je – monotoni, ravni ton, bezizražajan glas) to je jedan od znakova da osoba nema nikakav pristup emocijama;
ILI (druga krajnost) ne možemo kontrolisati preplavljivanje emocija, te se lomimo pod istim;
Ovo nije zdrava tuga ili bol. Jedan od osnovnih pokazatelja
šoktraume - nemogućnost izdržati intenzitet.
Zajedničko što šoktrauma i trauma u razvoju imaju je prekomjerno uzbuđenje (akcija).
Za razliku od šoktraume gdje smo odvojeni od emocija – kod traume u razvoju smo odvojeni od (sopstvenog) fizičkog tijela.
Ne osjećamo šta osjećamo. Sve se odvija preko glave, intelekta.
Zarobljeni smo u intelektu, odnosno mentalnom svijetu.
Naravno da se ovo zarobljeništvo ne mora kao zarobljeništvo osjećati. Mnogo ljudi gradi karijere i sjajni su, djelovajući iz intelekta. Tu nije nista pogrešno!
Pitanje je samo – jeste li sretni?
Osjećaj koji prati ovo stanje je – kao da nismo stigli u svoje tijelo. Ima ona naša “ne znam jesam li doš'o ili poš'o”. Visoki nivo uzbuđenja (akcija) se suptilno upakuje u dalje učenje, rad, postizanje novih ciljeva. Dalje, dublje, više …
Dodatni simptomi mogu biti:
nesanica
depresivne epizode
problemi sa koncentracijom
problemi sa pamćenjem
napadi bijesa
Presudni su odgovori, na pitanja koja samo vi sami možete odgovoriti:
Da li patite?
Možete li se opustiti?
Možete li se prepustiti trenutku?
Imate li stres sa povjerenjem?
Ako znate da se to može promijeniti, jeste li spremni za promjenu?
Uzmite si par minuta i osjetite...
Jeste li sretni?