Kada smo stigli do tačke da budemo iskreni sa samim sobom, po čemu možemo prepoznati traumu?
Klasični simptomi koji se ispoljavaju sa fleshbackom, intrusion (iznenadno prepljavljivanje slika iz prošlosti) su simptomi šoktraume. Ali ne jedini.
Mnogi imaju i druge simptome, koji su decentniji od gore navedenih. Ne manje neprijatni niti manje gravirajući. To su posljedice traume iz ranih godina.
Kod najvećeg broja ljudi je nervni sistem pod konstantnom napetošću, što znači – prekomjerno uzbuđenje. U najčešćim slučajevima konstantna aktivnost, koja vodi do pretjeranog umora – te na kocu do agresivnosti. Sve dok ne dođemo do tačke da tijelo ne može više podnijeti, te se prebacujemo u drugu krajnost, ka donjoj strani prozora tolerancije. Ili smo gore – ili dole, nema balansa.
Umjesto da se opustimo, doživljavamo kolaps. Nagli pad napona vodi do kratkog spoja. Jedno od objašnjenja zašto nam bude najednom loše nakon par dana odmora. Ili tek kada prođu stresni periodi.
Ako je osoba koja priča povezana sa emocijama, te plače i osjeća tugu – definira se kao dogadaj u životu koji je bio strašan. Ali ne kao traumatski dozivljaj. Osobe koje su doživjele traumu nisu u mogućnosti pričati o traumi i istovremeno ostati u kontaktu sa sobom i osobom pored sebe.
Šta se tu zapravo desi?
U trenutku kada počnemo pričati o traumatičkom događaju, preplavljuju nas slike i emocije. Iste kao i kod dešavanja traume. To postaje nepodnošljivo – te imamo dvije opcije:
- ILI se disociramo od svojih emocija (odvajamo se), da ne bi ponovo prolazili i osjećali (ono što neko ko sluša primjeti je – monotoni, ravni ton. Bezizrazajan glas) to je jedan od znakova da osoba nema nikakav pristup emocijama
- ILI (druga krajnost) ne mozemo kontrolisati preplavljivanje emocija, te se lomimo pod istim.
(Ovo nije zdrava tuga ili bol. Jedan od osnovnih pokazatelja šoktraume- nemogućnost izdržati intenzitet )
Zajedničko što šoktrauma i trauma u razvoju imaju je prekomjerno uzbudenje (akcija).
Za razliku od šoktraume gdje smo odvojeni od emocija – kod traume u razvoju smo odvojeni od (sopstvenog) fizičkog tijela. Ne osjećamo šta osjećamo. Sve se odvija preko glave, intelekta. Zarobljeni smo u intelektu, odnosno mentalnom svijetu.
Naravno da se ovo zarobljeništvo ne mora kao zarobljeništvo osjećati.
Mnogo ljudi gradi karijere i sjajni su, djelovajući iz intelekta. Tu nije nista pogrešno!
Pitanje je samo – jeste li sretni?
Osjećaj koji prati ovo stanje je – kao da nismo stigli u svoje tijelo. Ima ona naša “ne znam jesam li doš'o ili poš'o”
Visoki nivo uzbuđenja (akcija) se suptilno upakuje u dalje učenje, rad, postizanje novih ciljeva. Dalje, dublje, više …
Dodatni simptomi mogu biti:
- nesanica
- depresivne epizode
- problemi sa koncentracijom
- problemi sa pamcenjem
- napadi bijesa
Presudni su odgovori, na pitanja koja samo Vi sami možete odgovoriti:
Da li patite?
Možete li se opustiti?
Možete li se prepustiti trenutku?
Imate li stres sa povjerenjem?
Ako znate da se to može promijeniti, jeste li spremni za promjenu?
Uzmite si par minuta i osjetite.
Jeste li sretni?
Više o tra umama sam pisala ovdje:
Šta je Trauma – Pregled i vrste
Traume u razvoju i rane ozlijede
O slobodnoj volji sam pisala ovdje:
Slobodna volja – imamo li je?
A o oprostu ovdje:
Šta je oprost?
